Laboratorijska istraživanja pokazuju da na neki način PVC plastika čini mikrobe virulentnijima i otpornijima.
Ovaj je članak izvorno objavljen na Časopis Hakai, internetska publikacija o znanosti i društvu u obalnim ekosustavima. Više ovakvih priča pročitajte na hakaimagazine.com.
Čini se da se dvije pošasti javnog i ekološkog zdravlja 20. stoljeća – mikroplastika i antimikrobna otpornost – udružuju kako bi rađale sasvim novu brigu.
Ocean vrvi mikroorganizmima. A od sredine 20. stoljeća plastika. Znanstvenici su ranije otkrili kako plastika stvara stanište i praktičan transportni sustav za morske mikrobe, uključujući potencijalno štetne ljudske patogene. Sada, istraživači predvođeni Sashom Tetuom, mikrobiologom sa Sveučilišta Macquarie u Australiji, su to pokazali kemikalije koje se ispiru iz onečišćenja mora mikroplastikom mogu promijeniti sastav mikrobnih zajednica, čineći ih virulentnijima i povećavajući prevalenciju antimikrobne rezistencije.
Tetu i njezini kolege radili su u laboratoriju. Prikupili su uzorke morske vode, pomiješali ih s iscjednim vodama iz polivinil klorida (PVC) i analizirali kako se DNK bakterija koje žive u vodi mijenjao tijekom šest dana.
PVC je jedna od najčešćih vrsta plastike, a kao i mnoge druge vrste plastike, izlužuje aditive poput metala, boja i stabilizatora—spojeve koji se dodaju za poboljšanje učinka plastike.
Znanstvenici nisu točno sigurni kako i zašto, ali bakterije s dodacima plastike sve više nose gene povezane s većom virulencijom i antimikrobnom otpornošću.
Kad su dublje istražili svoje rezultate, otkrili su da je učinak složeniji od općeg povećanja otpornosti na sve antimikrobne lijekove. Umjesto toga, bakterije su pokazale povećano obilje gena koji pružaju otpornost na neke klase antimikrobnih sredstava i smanjena prevalencija gena koji ih štite od drugih skupina antibiotici.
Isto tako, prevalencija gena koji kodiraju određene vrste virulencije, kao što su mehanizmi za potiskuju imunološki odgovor domaćina, značajno povećani, dok su oni povezani s drugim štetnim aktivnostima smanjena.
Mnogi geni za otpornost na antibiotike identificirani su u bakterijama za koje se ne zna da su ljudski patogeni. Ali to ne znači da ne predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje, kaže Tetu. "Mikrobi imaju mnogo različitih načina dijeljenja gena, često preko daleko srodnih linija."
Tetu kaže da je njezino istraživanje prvi korak i da je potrebno više istraživanja kako bi se utvrdilo kako plastične iscjedne vode mogu utjecati na mikrobne zajednice. Ali bit je da se čini da izloženost plastici odabire otpornije mikrobe, pri čemu je povećanje antimikrobne otpornosti nesretna mala nesreća.
“Izloženost takvim ispranim kemikalijama,” kaže Tetu, “izabire skup oportunističkih ekoloških mikroba koji su vjerojatno metabolički svestraniji i također nose različite gene povezane s antimikrobnim lijekovima otpornost."
Emily Stevenson, diplomirana studentica na Sveučilištu Exeter u Engleskoj, proučava kako mikroplastika utječe na širenje bakterija otpornih na antimikrobne lijekove. Ona kaže da ovo novo istraživanje dolazi do važnih pitanja o tome kako izloženost plastici mijenja mikrobne zajednice. Teško je znati koliko se laboratorijski nalazi prevode u stvarne uvjete, ali Stevenson kaže da je to zabrinjavajuće.
"Ono što me posebno brine," kaže ona, "jest gdje su ove iscjedne vode same po sebi antimikrobna sredstva." Puno je plastike impregnirano poznatim antimikrobnim sredstvima, poput triklosana. "Ako je to bioraspoloživo kukcima, onda bi to bilo dodavanje selektivnog pritiska, tako da će vjerojatno razviti antimikrobnu rezistenciju", dodaje ona.
Ovaj se članak prvi put pojavio u Časopis Hakai i ovdje je ponovno objavljen uz dopuštenje.
