Poanta je u okrutnosti. Zabrane kampiranja nemaju za cilj riješiti problem, već učiniti da problem postane nečiji problem.
Imam člana obitelji koji je vrlo shizofreničan i beskućnik, odbija uzimati svoje lijekove, a sudovi su ga odbili zatvoriti kad je to pokušano. Većinu pomoći odbija - ostaje u hotelu kad dobije ček, a onda se vraća tamo. On je opasnost za sebe i druge...
Kladim se da bismo vidjeli veliki učinak u populaciji beskućnika kad bismo samo promijenili ovu jednu liniju razmišljanja. Većina njih nije vani zbog teških vremena ili lijenosti, već samo zato što su bolesni. Možete čak tvrditi da bi bilo ekonomski isplativo osposobiti te ljude dovoljno dobro da se ponovno pridruže radnoj snazi, umjesto da budu odvodnjavanje društva.
Međutim, Amerikanci čvrsto vjeruju da je potrebno povući se za čizme. Jasno je da su svi ti ljudi koji viču na mjesec i kake na bočnoj stazi samo zbog socijalne pomoći.
Njihov prosperitet zapravo datira sve do osvita Silicijske doline.
Još uvijek posjedujem 2 nekretnine u Portlandu. Prije su bili u vrlo sigurnim četvrtima pogodnim za obitelji, ali kamperi ovijeni o drogama (obično metamfetaminu ako se nagađa na temelju ponašanja) ubacili su se i predali ulice i parkovi koji su nekada bili sigurni u bilo koje doba dana ili noći u potpunu sranje o tome hoćete li biti napadnuti ili napadnuti ili nećete... općenito dnevno svjetlo. Uvjeti za moje stanare, njihove susjede i okolna poduzeća su osjetno, neporecivo gori nego što su bili prije ~7 godina, i PUNO gori u prošlosti ~2 godine kada je došlo do vrlo strmog pada tijekom pandemije redovite društvene aktivnosti normalno bi djelovale kao tampon i profilaktičko sredstvo za održavanje propadanja na zaljev.
Trebaju li ljudi mjesta za život? Da. Jesu li prijašnja poželjna mjesta za život skuplja od drugih? Da.
Međutim, ne razumijem baš zašto bi te okolnosti dale pravo ljudima da kampiraju na tim mjestima, uzgajaju mrlje i bijedu, budu prijeteći i predstavljaju opasnost za sebe i druge.
edit: Naslov teme je pomalo ironičan. Budući da su mjesta koja su odlučila dopustiti kampiranje činila neku vrstu prolaznog pokušaja otvorenijeg i prihvatljivijeg stava prema ljudima s rubnim stambenim situacijama, a onda se to pretvorilo u potpuni s*tshow situacije i duha kojeg nitko ne može smisliti kako vratiti u boca. Da gomile kampera ne stvaraju probleme u zajednicama u koje su ušli, nitko ne bi molio da se kamperima zabrani i da ih se makne odatle, ali oni stvaraju probleme. Puno problema. Dakle, zajednice žele da odu.
uredi 2: Izjava o odricanju odgovornosti: i sam sam jedno vrijeme bio beskućnik i proveo veći dio desetljeća dok sam bio mlađi blisko surađujući s beskućnicima i supkulturama OG ui oko Portlanda sredinom/kasnim 90-ih i ranih 00-ih. Bilo je mnogo mentalnih bolesti (hvala Reaganu) i puno alkoholizma, ali ljudi su se uglavnom držali povučeni i bili su prilično benigni u svojim interakcijama s ostatkom javnosti. Trenutna kohorta vrlo je različita i po veličini i po temperamentu. To je apsolutni clusterf*ck.
Što će ti zakoni postići osim potencijalnog samo premještanja problema na drugi grad/mjesto u blizini? Ovo je zapravo upravo onakva stvar koju bi Reagan pokušao provesti. "Rješenje" koje se zapravo ne bavi niti jednim od uzroka problema, dok uključuje organe za provođenje zakona u nešto što oni nisu dobar u rukovanju, a sve to potencijalno dovodi do sukoba ljudi s policijom ili dodavanja pravnih problema na njihov već dugačak popis problema. Ponovo je rat protiv droge.
I sve će to i dalje biti jednako skupo kao i bilo koje drugo rješenje, a da se ne postigne ništa. Problem je u tome što svi žele brzo rješenje problema koji se stvarao desetljećima. Ako ih učinimo ilegalnima, beskućnici neće jednostavno nestati, ali ovisno o zakonima mogli bi završiti u zatvoru ili biti kažnjeni na neki drugi način. Ova zemlja voli kažnjavati ljude, ali to ne funkcionira kao način rješavanja bilo kakvih problema i još uvijek je izuzetno skupo.
Moramo dekriminalizirati droge, omogućiti ljudima liječenje, izgraditi mnogo pristupačnije stanove, osigurati da ljudi primaju plaće za život kako ne bi završili bez novca i beskućnici, trebamo više stručnjaka za mentalno zdravlje koji pokušavaju pomoći tim ljudima, NIMBY-ji se moraju prestati boriti protiv pristupačnih stanova/programa za pomoć ljudima, i više. Ako to ne učinimo, problem će i dalje postojati. Da, trebat će vremena, da, koštat će, ali zapravo će smanjiti broj beskućnika ljudi, poboljšati mnoge probleme koji uzrokuju beskućništvo, i spriječiti problem u grudvi snijega opet.
Ako želimo brza rješenja i nikada ne plaćamo nikakve troškove unaprijed za rješavanje problema, problem se neće popraviti. Ni ovi glupi zakoni zapravo neće pomoći. Potpuno je besmisleno govoriti beskućnicima da ne mogu nigdje ostati kad nemaju druge mogućnosti.
Treba li osoba moći odbiti liječenje? Gdje na neurodivergentnom spektru povlačimo crtu? Što čini zdrav razum? Hoćemo li početi institucionalizirati transrodne osobe?
Bio sam na pozivima druge strane u kriznim situacijama gdje osoba zove u osnovi tražeći nekoga (obično mlađi od osamnaest, inače bi ih samo izbacili) predani tako da ne moraju imati posla s njima više. Treba li svaki težak član obitelji postati štićenik države? Što je teško naspram neizbježno štetnog?
Institucionaliziramo li na duže staze nekoga tko je shizofreničar koji ne želi liječenje, oporavlja se dok je na stacionarnom odjelu, samo da bi bio otpušten i onda ponovno prestao uzimati lijekove?
“Natjeraj te ljude da odu dajući im tablete i tretmane koje ne žele da ih promijenim kako mi više ne bi bilo neugodno" zvuči "zabraniti kampiranje i onemogućiti ležanje na javnim klupama i dati osobama s poteškoćama u stanovanju jednosmjerne autobusne karte za Portland kako ih ne bih morao gledati i osjećati se nelagodno” samo otpjevana na drugu melodiju.
Uredi: pravopisne pogreške i gramatika
Ali gdje? Ovo je pitanje.
Nisam medicinski kvalificiran niti etički obučen da odgovorim na ovo pitanje, ali mogu pokazati primjere. Postoji gospodin u mom susjedstvu koji je vidljiv na ulici tijekom dana (možda je smješten u sklonište) koji hoda uokolo u svojoj pišaći i govnima, mumlja i u transu. Drži se bloka, ili se skljokao uza zid gledajući u ništa ili se vukući naprijed-natrag dok izbijaju besmislice. Mogao bi imati 35 godina. Mogao bi imati 40 godina. Ali nitko informiran ne želi ostati u ovakvom stanju i neopisivo je okrutno inzistirati na tome da ga moramo pustiti da sam donosi odluke i tako patiti još 30+ godina.
Postoji izvjesna zlouporaba bilo kojeg alata, ali možemo se zalagati za zaštitne mjere i razumjeti gdje pada veće dobro.
Tvrdi se da se veći dio ove krize može riješiti dugotrajnim prisilnim liječenjem, a ja nudim svoje mišljenje kao netko tko radi s pojedinci na marginama društva koji izrezuju i suše primjere "potrebe dugoročne psihijatrijske skrbi protiv svoje volje" nije tipičan i izbjegava suočavanje s problemom kakav je.
Postoji gospodin u mom susjedstvu koji je vidljiv na ulici tijekom dana (možda je smješten u sklonište) koji hoda uokolo u svojoj pišaći i govnima, mumlja i u transu. Drži se bloka, ili se skljokao uza zid gledajući u ništa ili se vukući naprijed-natrag dok izbijaju besmislice. Mogao bi imati 35 godina. Mogao bi imati 40 godina. Ali nitko informiran ne želi ostati u ovakvom stanju i neopisivo je okrutno inzistirati na tome da ga moramo pustiti da sam donosi odluke i tako patiti još 30+ godina.
Jeste li razgovarali s tom osobom? Vjerujete da su teški invalidi, zvuči tako, što i jest već dovoljno opravdanja da se nekoga prisilno pritvori u SAD-u.
Jeste li nazvali lokalnu socijalnu službu i zamolili ih da dođu i daju uputnicu za pritvor? Možda nitko nije. Možda nitko ne želi gledati ili imati posla s ovom osobom toliko da je nevidljiva osim kao spriječiti raspravu o temi za koju niste medicinski ili etički kvalificirani raspravljati, sami prijem.
Donošenje zakona koji čini manje restriktivne kriterije za prisilno liječenje ne čini ništa u ovom slučaju. Financiranje i angažman zajednice će.
Financiranje financiranje financiranje.
Ljudi iz mog susjedstva kontaktirali su vlasti i rekli su da je pokušano maksimalno što se legalno može učiniti. Osoba nije očita prijetnja nikome drugome niti "neposredna" prijetnja samoj sebi.
Što bi ljudi koji trenutno uspijevaju produktivno živjeti i raditi u Portlandu, ILI raditi u međuvremenu? Dok su njihove biciklističke staze pretvorene u loše upravljane tvornice za reciklažu stakla okružene jazbinama droge, njihove postaje javnog prijevoza pretvorene su u javne zahode, njihove pločnike pretvorili su se u špalir bezobzirnih naklapanja i svađa, a njihovi izlozi natječu se s improviziranim uličnim trgovinama s mesom i umjetničkom mješavinom odlagališta i Divlje naselje?
Ova država se u mnogočemu satjerala u kut, to je sigurno. Međutim, propustio sam dio u kojem su apsolutno goleme nenaseljene kopnene mase Sjedinjenih Država bile pune, i stoga nitko nije ostavljao nigdje drugdje?
Nema li mnogo jeftinih mjesta za život u SAD-u? Ako namjeravate kampirati u svakom slučaju, nije li cijena gotovo nula ista bez obzira gdje se nalazite?
Ljudima je potrebno mjesto za sranje jednako kao što im je potrebno mjesto za život, ali pretpostavljam da su vam nasumični ljudi upali u kuću i ukrali stvari, razbili su vam prozore, šutnuli vašeg psa, igrali nenajavljenu nasilnu igru s vašom djecom i razmazali sranje po vašem kupaonica... vjerojatno biste kupili zasun i radije biste voljeli da možda nađu drugi zahod negdje drugdje. Ili možda ne? Možda biste pozdravili takve stvari na dnevnoj bazi dok vaša gradska vlast beskrajno mlati pokušavajući shvatiti kako riješiti problem koji je daleko, daleko iznad njegovog platnog razreda i daleko, daleko iznad njegovog djelokrug.
Pa ovo je malo neugodno, priznajem. Oregon već ima najnapredniju situaciju s dekriminalizacijom droga u SAD-u. Postoje čak i goleme gomile novca koje se izdvajaju za liječenje. Ipak, bilo je samo nekoliko smetnji s njim. Ne manje važno je ono između trijeznosti i ovisnosti... ovisnici u velikoj većini ostaju čvrsti s ovisnošću, a budući da im nije dopušteno da se prisilno rehabilitiraju dok se ne otrijezne, oni još uvijek vani divljaju.
Ja sam za stvaranje pristupačnog stanovanja. Međutim, ako želite stvoriti pristupačno stanovanje, vi apsolutno ne može dopustiti da se konsolidira. Sve što radi je okupljanje svih ljudi na rubu društva na jedno mjesto i od tamo brzo ide nizbrdo. Jedinice moraju biti raspršene i raspršene po cijelom području kako bi se potaknula socijalizacija i asimilacija. To je stara, "Morate promijeniti svoje ljude, mjesta i stvari." Naravno, zar ne postoji povoljno stanovanje? Mislim... možda ne u Portlandu, Seattleu, SF-u, LA-u, Chicagu ili New Yorku, ali zar nema drugih mjesta za život? Kad se vozim po SAD-u, vidim znakove duž svake autoceste i autoceste koji pokazuju na sve vrste malih burgova i gradova koji su apsolutna krađa u usporedbi s žarištima urbane gentrifikacije. Zar ti ljudi ne bi mogli živjeti na tim mjestima? Što im daje pravo da budu neto negativni pridonositelji uspostavljenom urbanom središtu?
Nije besmisleno. Poanta je u tome da oni ne uzrokuju probleme oko velikih koncentracija nasumičnih građana.
Također, kamperi su mogli izabrati da kampiraju i ne prave probleme. Neki to rade. Učinio sam. Mogli su održavati svoje kampove urednima. Mogli su ih rušiti i postavljati svaki dan. Mogli bi ih sami migrirati kako ne bi prekoračili dobrodošlicu. Mogli su ih držati podalje od uobičajenih trgovačkih koridora. Mogli bi biti samo susjedski raspoloženi umjesto da nasilno maltretiraju malu djecu i njihove bake i djedove na putu u vrtić. Problem je... mnogi, mnogi ne rade te stvari. Umjesto toga, oni su ustajale parije. Zajednica neće zauvijek podržavati i umirivati samovoljne, neapologetske parije. Slučajno susjedstvo u slučajnom gradu ne može riješiti ogromne geopolitičke sistemske probleme, pa će predvidljivo i sasvim razumno učiniti jedino što stvarno mogu... pokušati zaštititi javnu sigurnost svoje lokalne zajednice umjesto da beskrajno čekaju da se postigne neki platonski ideal i homeostaza stanovanja.
Biti prekriven vlastitim otpadom ozbiljno je onemogućeno, na temelju onoga što opisujete kladio bih se da će (vjerojatno) zažmiriti na to zbog financiranja.
Uredi: ponovno sam pročitao svoje postove i postao sam malo ogorčen u tvom smjeru — želio bih pojasniti da mi to nije bila namjera. Ovo je slučajno tema oko koje sam prilično strastven i još nisam potpuno iscrpljen.
Ovi glupi zakoni protiv kampiranja samo su političari koji se pokušavaju ponašati kao da nešto rade a da zapravo ništa ne popravi, i dopušta ljudima koji žive na ovim mjestima da se pretvaraju da je akcija događa se. Na kraju će sve biti isto ili će se problem prenijeti na neko drugo mjesto, što još uvijek zapravo ne rješava problem.
Ako ste beskućnik bez prihoda, odlazak u jeftiniju državu s više prostora neće riješiti problem. Ljudi su i manje plaćeni u tim mjestima zbog nižih troškova života, tako da i dalje mogu biti u siromaštvu, čak i ako se uspiju zaposliti. I kako bi trebao iskoristiti taj prostor kada si ne možeš priuštiti unajmiti/kupiti kuću/ ili kupiti zemlju. I hoće li ljudi koji žive u tim praznijim prostorima biti jednako sretni s beskućnicima koji tamo kampiraju? Vjerojatno ne.
Za beneficije kao što je stanovanje, ima puno više smisla osigurati ih na saveznoj razini na jeftinijim lokacijama nego u najskupljim gradovima koji pate od velike nestašice prostora. Stanovništvo koje ovisi o naknadama slijedi očekivane koristi i može ih se potaknuti da nasele jeftinija područja.
S obzirom na žalosno stanje stvari u Portlandu i činjenicu da bi ova kriza trebala biti savezna Vladin problem, mislim da bi općinsko i okružno vodstvo na području Portlanda trebalo iseljavati te ljude na zemlju BLM. Postoji dosta toga, a onda će oni biti federalni problem.
Čak vam i ne treba suradnja NIMBY-ja koji su kulturološki i ekonomski neskloni zamijeniti jedan trn u oku i leglo degeneriranog ponašanja u svom dvorištu za drugo. Potrebna vam je samo suradnja kampera kako biste bili voljni biti dio "sustava". Neki jesu, mnogi nisu. Dakle, također morate imati hrabrosti rehabilitirati ljude protiv svoje volje kada oštro odbijaju sudjelovati.
Međutim, svako rješenje koje na bilo koji način ovisi o stambenom zbrinjavanju najskuplja, ukorijenjena tržišta nekretnina u zemlji umjesto iskorištavanja praktički neograničeno dostupnog pristupačnog zemljišta i smještaja drugdje je samo prazan liberalni idealizam koji podivlja.
Zabranite kampiranje, osigurajte smještaj i usluge i opustite se uz prisilnu rehabilitaciju za odmetnike.
S obzirom na žalosno stanje stvari u Portlandu i činjenicu da bi ova kriza trebala biti savezna Vladin problem, mislim da bi općinsko i okružno vodstvo na području Portlanda trebalo iseljavati te ljude na zemlju BLM. Postoji dosta toga, a onda će oni biti federalni problem.
Upozorio bih: "Uspjelo je u X potpuno drugom društvu i kulturi." držanje. Dekriminalizacija droga prošla je puno bolje u Portugalu nego u Oregonu. Slično tome, puno boljeg pristupa vatrenom oružju po glavi stanovnika ide u Švicarskoj nego u SAD-u. Isto vrijedi i za brojne javne stambene projekte u usporedbi s domaćim projektima u inozemstvu. Više ne podcjenjujem da možda takve stvari funkcioniraju u Finskoj jer je puna Finaca, a ne Amerikanaca. Čini se da Amerikanci imaju otrovnu marku duboko ukorijenjenih prava, iznimnosti i individualizma zbog kojih je zajedničko dobro mnogo teže kultivirati nego tragediju.
Dakle, nulti korak zapravo je rješavanje stambene krize u cjelini (kršenjem NIMBY zakona koji sprječavaju razvoj, dobivanjem FHA da stvarno zaroni u potporu stambenim objektima za više obitelji, i da, ako bude potrebno, vraćanjem u stambene zgrade koje je izgradila vlada projekti).