Dok su ljudi izvanredno dobri u ubijanju drugih životinja (kao što su vukovi), prema a. nismo baš odgovorni za to studija objavljeno danas u Znanost.
Ostavljajući po strani pitanje uzgoja stoke za hranu, kada je riječ o lovu ili hvatanju životinja u divljini, mi smo nevjerojatno destruktivni predatori. Naša upotreba alata, od ribarskih mreža do pušaka, luka i strijela, do bacanja kamenja, znači da si možemo priuštiti da lako krenemo u lov na najveći, najgori plijen koji možemo pronaći. To se razlikuje od drugih grabežljivaca koji ciljaju mlade, stare ili slabe kao mete koje je lakše uništiti.
Misli o Bambi. Zamislite drugačiju (manje Disneyevu) priču. Vuk obori Bambija i čopor dobro jede. Bambijeva mama je upravo izgubila lane, ali ona se može lako razmnožavati, a sljedeći put kad dođe sezona parenja, ona ima Bambija 2.0.
Sada zamislite Disneyjevu verziju, koja je neobično vjernija životu (ignorirajući antropomorfizirane životinje). Lovac na ljude (SPOILER) ubija Bambijevu mamu. Bambi je samo beba i mora dugo čekati na reprodukciju, odrastanje i izbjegavanje drugih grabežljivaca sve dok (SPOILER) ne upozna simpatičnu srnu po imenu Faline i dobije blizance.
Taj Disneyev/stvarni životni scenarij je problem. Ubijanjem odraslih jedinki desetkujemo populacije divljih životinja. "Dok grabežljivci prvenstveno ciljaju na mlade ili 'reproduktivni interes' populacije, ljudi crpe 'reproduktivni kapital' iskorištavajući odrasli plijen", kaže koautor Tom Reimchen u priopćenje za javnost.
I ne lovimo samo slatke biljojede iz crtića. Na kopnu ubijamo znatno više mesoždera od drugih grabežljivaca, a u oceanima je situacija još gora.
Predator protiv Predatora
Problem je što kao kultura favoriziramo jedenje i ubijanje najvećih, najjačih životinja. I činimo to toliko često da su životinje koje su ostale manje i manje robusne.
Dakle, što da radimo u vezi s tim? U papir popratni studija, Boris Worm sa Sveučilišta Dalhousie primjećuje:
Ta svjesna prilagodba ne mora uključivati jedenje Bambija. Ono što autori predlažu jest uskladiti našu razinu ulova u divljini sa stopama drugih vrhunskih grabežljivaca i tolerirati prisutnost drugih mesoždera. (To može biti sasvim drugi izazov – nitko ne želi opasne predatore u svom dvorištu.) I druge metode, poput razvoja održivijih ribolovnih praksi, mogle bi pomoći.
Još jednom, sve se svodi na nas.
