Kad dođe vrijeme večere, šišmiši nakrive glave i migolje ušima. Ispostavilo se da ti pokreti pomažu u lovu. Veliki smeđi šišmiši (Eptesicus fuscus), uobičajena vrsta u Sjevernoj Americi, koordiniraju svoje trzanje glave i ušiju glasovima sonara kako bi odredili približavanje plijena, pokazuje studija Objavljeno danas u PLOS Biologija.
Da bi preživjele u divljini, životinje moraju moći izvući važne znakove iz poplave osjetilnih informacija s kojima se susreću. Ljudi to čine fokusiranjem pogleda na predmet ili naginjanjem glave kako bi procijenili izvor zvuka. Ne zna se mnogo o tome kako šišmiši koriste pokrete kako bi bolje uhvatili ono što čuju; za novu studiju, znanstvenike je zanimalo kako bi mogli upariti ovu strategiju s eholokacijom.
Znanstvenici su istrenirali tri velika smeđa šišmiša da sjede na platformi dok su crvi brašnari privezani za omču od užeta za pecanje visili ispred njih. Konac za pecanje bio je spojen na skup remenica i motora. Znanstvenici su snimili šišmiše kako nestrpljivo prate grickalicu dok je plovila prema njima, mjereći njihovo kretanje i otkucaje sonara. Reflektirajući markeri pričvršćeni žvakaćom gumom na uši i glave šišmiša omogućili su timu da detaljno vidi svaki trzaj.
Kako im se plijen približavao, šišmiši su prilagođavali učestalost glasanja i trajanje svakog pulsa. Zatim su nakrivili glave i trzali ušima. "Otkrili smo da šišmiš 'njiše' glavom kako bi promijenio relativnu visinu ušiju, dok također mijenjajući razmak između vrhova ušiju dok se uključuje u praćenje cilja,” istraživači napisao.
Šišmiši su još energičnije njihali kad su se crvi brašnari nepravilno pomicali i micali vršcima ušiju dok su se grickalice približavale. Spajanje eholokacije s tim pokretima pomaže šišmišima da točnije predvide lokaciju svog plijena dok se kreće. Razumijevanje toga kako životinje imaju koristi od ove vrste koordinacije moglo bi imati primjenu u izgradnji robotskih senzornih sustava, zaključio je tim.
